Ćatić, Musa Ćazim

Zimska noćca zavitlala crni bajrak moći svoje,
Pa sa trona ledenoga besvjesno se sv'jetom krili.
Polja, gore bez života u tišini tamnoj stoje,
Katkad samo ko siroče ćuk zaplače i zacvili.

Mala varoš mrtva snije. Nigdje daha, nigdje sv'jeće.
Tek u jednoj kolibici, izdišući, tiho tinja
Mala vatra na ognjištu. Kraj nje hladan život teče
Monotono, suhoparno; ah taka je sirotinja!

Zamišljena sjedi žena, krpice joj kriju tijelo.
Dvoje gole siročadi na dršćućem krilu drži
Ko olovan težak oblak prekrila joj tuga čelo,
A niz lice suza teče, što ko živi oganj prži.

Imala je vjernog vojna, koj' na žulju svojih ruku
I na znoju krvavome pribavljao što im treba.
Dijelili su među sobom vedru radost, gorku muku
I bili su zadovoljni sa koricom suha hljeba.

Imala je vjerna druga, on joj bio život nada.
Na toploj mu ljubavi je grijalo se srce njeno.
Al godine gladne došle i sve bilo manje rada; -
A srce je bogataško okorjelo, skamenjeno.

I sumornog jednog dana klonulo mu čelo bl'jedo
U naručje vjerne žene, a sa suznog oka pao
Zadnji pogled ugašeni: siročad je svoju gledo
I u zadnjem uzdisaju posljednji im cjelov dao. -

Sjedi zena kraj ognjišta. Bez prostirke i bez ruha
Golušava njena ptičad u krilo joj glave skrila,
Ah, toplote oni ištu i koricu hljeba suha - - - -
Nema hljeba, a vatru je ledna suza ugasila.

A na polju zima struji, pod krilom joj streha puca;
Silni vjetri ko pomamni svoju strašnu himnu viju...
Gdje su ljudi, što im srce za svog bližnjeg dobro kuca,
Tu kukavnu sirotinju na ljubavi da ogriju? -

* * *

Dan je bijeli iznad zemlje noćnog mraka digo mreže,
A u trošnoj kolibici kraj ognjišta razorena
Bezazleno dvoje djece smrznutijeh uda leže
I kraj njiha jedna majka sa suzama oblivena.

Bolno dršće vapaj ljuti, dršću duše s teške muke,
Ali zalud: gluh je svijet! To tek jedan pjesnik sluša.
Sirotinjo, hodi meni, na mom srcu ogrij ruke,
Jer toplo je moje srce, a vrela je moja duša!