Ćatić, Musa Ćazim


 

 

Težaku

 

Žarko se sunce na zrenik ispelo
Prosipljuć oganj po zemaljskoj kori,
Potoka bistrog usahlo je vrelo,
I vazduh trepti, k'o da nebo gori.

Pa mnogi ljudi, puni praznih želja,
Besvjestan život provode u hladu,
A Ti sretniče, pun slatkog veselja,
Sve svoje sile predao si radu.

I dok Ti mozak pod vrelinom vrije,
Dotle Ti ruke neumorno rade,
A s usni pjesma tiho Ti se vije,
Ko slatki odjek pregnuća i nade.

Na plodnom polju - svetištu tome
Plod Ti se blista blagotvornih djela,
Na žulju što no Ti ih stvaraš svome,
A krupnim znojem zalijevaš ih s čela.

I kad god znojem Tvoje čelo plače,
Onda se smiješit Božji rahmet stane,
Pa blago Tebi, moj dobri težače,
Skupine naše najvredniji člane!

Stoput ti blago!... U Tvom nastojanju
Spas je i sreća c'jelog roda Tvoga;
Daj pruži meni vr'jednu ruku, na nju
Da spustim cjelov poštovanja svoga!

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net