Težaku
|
Žarko se sunce na zrenik ispelo
Prosipljuć oganj po zemaljskoj kori, Potoka bistrog usahlo je vrelo, I vazduh trepti, k'o da nebo gori. Pa mnogi ljudi, puni praznih želja, Besvjestan život provode u hladu, A Ti sretniče, pun slatkog veselja, Sve svoje sile predao si radu. I dok Ti mozak pod vrelinom vrije, Dotle Ti ruke neumorno rade, A s usni pjesma tiho Ti se vije, Ko slatki odjek pregnuća i nade. Na plodnom polju - svetištu tome Plod Ti se blista blagotvornih djela, Na žulju što no Ti ih stvaraš svome, A krupnim znojem zalijevaš ih s čela. I kad god znojem Tvoje čelo plače, Onda se smiješit Božji rahmet stane, Pa blago Tebi, moj dobri težače, Skupine naše najvredniji člane! Stoput ti blago!... U Tvom nastojanju Spas je i sreća c'jelog roda Tvoga; Daj pruži meni vr'jednu ruku, na nju Da spustim cjelov poštovanja svoga! |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |