Ćatić, Musa Ćazim

Moja je ljubav lađa, bolesna i zapuštena,
Viš nje leprša jedro: mirisni rupčić mali,
Što nekoć mi ga dala jedna koketna žena.

Morem se života moga baršunasti nabiru vali
I trošna lađica naglo po njinu obzorju plovi,
Dalekom obzorju, gdje se neznani skrivaju žali.

Sve moje želje i nade, sve moje čežnje i snovi
Na toj se lađici voze, a Pjesma krmom im ravna
I tiho kroz vjeđe guste pogledom vizije lovi.

A tamo s horizontom ponoć se cjeliva tavna,
Prosipljuć mrko cv'jeće s usana svojih boni',
Cv'jeće, što tajnom ambrom diše ko priča davna.

I vjetrić viš mora pirka i lađu bolesnu goni
Sve dalje... dalje... dalje: a zapjenjeni vali
Pjevaju pjesmu suza, što čeznuć Venus ih roni. -

Ja znam, o lijepa ženo, da ovog mora žali,
Skrivaju grebenje oštro, pa o njeg jedne će noći
Trošna se razbiti lađa: - a jedro, tvoj rupčić mali

Što dršće ko krilo ptice, kad s rana krv joj se toči,
Divlja će rastrgat bura i krpe njegove tada
Po tom će moru pasti... Ah, tad će zaklopit oči
I moja ljiljanska pjesma, i čežnja i mir i nada!