I
|
|
Već jesen širi blatne skute svoje;
Drveću s glave vjetar kosu čupa, I mokrom rukom bjesomučno lupa O mutni pendžer male sobe moje. Priroda blijeda, bez čara i boje, U hladnoj kiši svoje lice kupa... Kroz baštu tuga u crnini stupa I svuda za njom sablasti se roje. Tek mjesec katkad prospe suze plave Više mrtvog cvijeća i uvele trave. - A ja i Lejla: moja draga muza - Baš ko dva kipa slivena od suza Žurimo u noć. I sred naših grudi Zaspala bol se polagano budi. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |