Ćatić, Musa Ćazim


 

 

Ciklus o ženi

 

Gospogjici Šemsi P ...

 

Helena


O njoj je svuda širila se priča
Preko zemalja i dalekih mora -,
Sred kolibica i mramornih dvora
Slavljahu čare junonskog joj bića.

Pa zar je čudo, što Parisa mlada
Dovede čežnja pred kapije njene?...
Ta same oči lijepe Helene
Više su vriedile od trojanskog grada.

I nju je junak ko idola sveta
Prenio preko Egejevih vala;
Al ciela na to digla se Helada ...

Na žrtvenik joj ljepoti je pala
Bezbrojna žrtva: devet punih ljeta
Krvca je tekla podno Troje-grada.




Sapho


S ružom na usni, sa suncem u kosi
Kroz gaj maslinov šetala je ona,
Što vječno miri po cvijeću i rosi ...
I dvorila je lijepog Apolona:

Na struni lire drhtala joj pjesma,
Vječna i mlada ko i duša njena:
Stih svaki bio biserna joj česma
Magičkih boja, svjetala i sjena.

Platonske dušu punile joj težnje ...
A jednog dana - ili jedne noći -
Pastira nekog smutiše je oći ...

I od tad vazda kao kip od čežnje
S ružom na usni blijeda i bona
Megj' maslinama čekaše ga ona. -




Balkis


Rujine Sabe i sad pričat znaju
Priču iz drevnih biblijskih vremena
Kad no je Balkis u kraljevskom sjaju
Ravnala sudbom bezbrojnih plemena

Njoj sa svih strana prosci dolažahu,
Cjelivajući podnožje joj trona -
Puzavost njinu preziraše ona
I nogom srca gazi im u prahu.

Tek gordi sin je Izraelov znao
Likom joj svojim ispuniti grudi,
Kad s džinovskom vojskom pod Sabu je pao.

Ifrit je čežnje nju bliedu i niemu
Donio s krunom pod krilima k njemu
I rek’o: “Kraljice, robinja mu budi!…




Judita


Mnogi je pjesnik u stihove svio
Vrline njenog djevičanskog srca,
Iz kojeg nekad žar zanosa kvrca,
U tmini kada Izrael je bio.

Jahveh je silni zborio joj s usta,
Jahveh je dušu prosvjetlio njenu -
I r'ječ joj iz sna Svetu Zemlju prenu.
Drhtnuše polja i sva brda pusta.

I kao zv'jezda, što u Kanan vodi,
Ona je tako svoj narod povela
Žugjenoj meti: spasu i slobodi.

I haljina joj lepršala biela
Ko st'jeg na čelu pobožnije četa -
Judita žena je velika i sveta.




Astarta


Babelski silnik noću je i danju
Klećo na pragu njenih sobnih vrata,
Viseće bašte podigo je za nju
S lišćem smaragdnim i drvljem od zlata.

I sve na svijetu Bog što stvori liepo,
Sve to Astarti pred nogam' je teklo ...
Na njen je mig se palilo i sjeklo
I pr'jestolja se rušila u pep'o.

I pred nju jednog dovedoše dana
Čobana nekog iz judejskih strana,
Babelska boštva što, grdi i crni -

Pa čujte, kakva osuda je pala:
Astarta skut mu cjelivat stala:
- O daj me svojim ćebetom zagrni!...




Kleopatra


Bijaše ona ko i druge žene:
Angj’o i demon, - skup kontrasta svih.
Život joj bio i buran i tih,
A ledenim ognjem gorile joj zjene,

Mržnju i ljubav što no prosipahu
Povrh Misira. Čas sunce, čas grom…
Mnogi Antonij klanjo se pred njom,
A mnogi robovi srcem joj vladahu

Za jedan vječni tren otrovne slasti
Žrtvom je njene uzburkane strasti
Tisuću palo muških života…

A nilske i sad pričaju sirene,
Da ona b’jaše ko i druge žene:
Svemoćna slabost i zla dobrota.




Hipatija


Sa pendžera Uranijina hrama
Promatrala je nebo noći svake
Sa zvjezdicama - povućena, sama -
Ašikujući. Skidala je trake

Dalekih sunca, da osv'jetli tamu
Viš rodne zemlje i viš Svete r'jeke...
Al kad je jednom radila u hramu,
Na papir mećuć čudne slovke neke,

U lance sape opskurna ju klika
I dovede u svete crkve mire...
Tu ispod bliedog Isusova lika

Djevičansko joj rastrgaše t'jelo,
A Nazarencu mrštilo se čelo:
- Zar tako ovdje moju ljubav šire?!..




Hansa


Njena je plesma sjenata oaza,
Gdje megj, paomam' sto izvora vrije,
Umornog putnika kad nanese staza
Da odmor nagje i da zulal pije.

I tad da baci mutne oči svoje
Pustinjom pješćanom dalekome kraju,
Gdje no života beduinskog boje
U svjema svojim nuaceama sjaju...

Hansu je rodio čador i sahara
Kraj pustog druma hitrih dromedara -
A hranila je granata oaza,

Njena kasida oblačak je kiše,
Što blagoslovom i mirisom diše
Vrh divljeg Nedžda i pitomog Hidžaza.




Fitnet


U krugu pjesnika i umnih vezira
Fitnet spomenik otmenosti b’jaše,
U njenoj duši nježnost odsjevaše
Ko sunce u sred dubokoga vira.

Nju odgajala je dobra Melpomena
U krilu svoga amber - gjulistana -
I opojna je bila pjesma njena
ko tonovij srebrnog fistana,

Za čijim skutom po cvijetnoj stazi
S lukom i strielom Amor nekad gazi,
Da lovi srca matora i mlada.

Finijem gestom svoje ruke pune
Na harfi kad bi Fitnet takla strune,
Svi pjesnici bi zaniemili tada.




Lady Godiva


Na bielom atu plemkinja je mlada
S prosutom kosom niz obla ramena
Jahala naga kroz ulice grada
Ko liepa priča iz drevnih vremena.

Ljudi i žene u čudu gledahu
Tu nikad do sad nevigjenu sliku;
Njen ženski stid je vuko se po prahu
Pod pločom bjelca kroz zaglušnu viku:

Ko kiša na nju sasule se kletve,
A svijet ne zna plodove te sjetve,
Sv’jet ne zna, da je njena žrtva sveta -

Tek poslije čuše: plemkinja je htjela
Nagošću svog jasminskoga t’jela
Zaodjet golog oguljenog kmeta...




George Sand


Koketna dama pariških salona,
Utjelovljenje prpošnije hira -
O uzičici finih je manira
Vodila za nos bezbroj Salomona.

U boidoaru1 se njenu sastajahu
Artizma liepog mnogi svjetlonosci
I ruku mnogi prosili joj prosci,
I srca njina - igračka joj b’jahu.

Musset je pjesmom skute joj cjeliv’o
Chopin joj glazbom milost izmamljivo,
Al ona ostade hladna kao st’jena.

Žedna i željna žrtava i pliena
Muške je lovila dalje sred tenhane,
Stvarajuć nove ljubavne romane.




Karmen Sylva


Kraljica žena u sjaju i slavi,
Sjeni se mnogi klanjaju joj puci -
Skiptar i lira blješti joj u ruci,
Kruna i v’jenac na bijeloj glavi.

S krune i skiptra sunčan trak joj pada
I blagoslovom jedan narod grije;
Lira i v’jenac zvuk i miris lije
Vrh cjelog ljudstva. Njena riječ vlada

Srcima kao angjeosko slovo...
Njoj skiptar Mars je od svog ognja skov’o,
Apolon liru od svjetlosti svoje.

Pred tronom njenim muze dvoreć stoje,
A Klio prste cjeliva joj ruke:
Utjelovljene ideje i zvuke.




Nigjar


U peru ona srce svoje proli -
I sevdah vječni njenom krvlju piše
Stihove slatke ekstaze i boli,
Kroz koje mitska čarolija diše.

Riječ joj svaka - suzica je čista
Ljepote objavu što bojama zbori
Sa Manijeva umjetničkog kista…
Čežnjama mistike njeno njedro gori.

S visine svoga pjesničkoga trona
Spušta se megju svoje sestre ona,
Da vjerom duše klonule im kr’jepi.-

Nigjar je apostol istočnije žena,
Ko b’jeli seraf vazda duša njena
Nad svetinjama haremskijem strepi…



(Biser, br. 5, str. 77, 78 i 79.)


  1. boudoir (LN)   nazad

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net