O pjesme moje
|
O pjesme moje ruhom okićene
zlatno ruho nema ko da nosi, a ja krpe davno iznosane, pa vas suza neprestano rosi. Svaka strofa vezom izvezena, a iz veza zumbuli mirišu, duh moj pravi nema sad imena, bolne ruke uspomene pišu. O pjesme moje svilom zavijene, ne puštajte svoje zlatne suze, već živite kad nestane mene, jer vam duša moje vrijeme uze. Svo podneblje crno ali gusto, razvedri ga, nagorkinjo vilo, odavno bih nesrećan posustao da mi nije pjesme moje bilo. O pjesme moje rođene iz snova, sirotice što sad sa mnom pate, mučnom rukom ispisana slova možda jednom u život me vrate. U meni se sreća uznemiri pa vašim se duhom ja ne kitih, ali iz vas prava duša viri nemojte me ni vi sad žaliti. O pjesme moje djelić ste mi duše da vas dignem pade nada svaka, bar ne dajte da se snovi sruše - ja sam otac vječitoga mraka. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |