Bašagić, Safvet-beg

Dokle još ću svoje misli plesti
Oko tvoga studenoga bića?
Kad ćemo se već jedanput sresti
U zatišju ljubavi i žića?

Da u tebe takvo srce nije,
Na njem vila gnijezdo bi svila;
I od njega - vrelo poezije
I života - davno načinila.

Ali srce - tvoje srce hladno
Nema smisla za pjesmu i žiće;
Svrha mu je da mi biće jadno
Ništi kao otrovano piće.

Ja te molim, a ti kroz po oči
Gledaš na me ko na svoga roba,
Što u strahu pred tobom se koči -
U po dana i u gluho doba.

Hodi, Azra, hodi, da te nosim
Kao Kama bajaderu vjernu,
Da plamenu i dimu prkosim -
Dokazujuć ljubav neizmjernu;

Da ti šapćem tajne poezije,
Koje pjesnik svom idolu zbori,
Kad s' u jednu spoje duše dvije,
A usnica na usnici gori.