Bašagić, Safvet-beg

Noć je ljetna; mjesec sija
Na pučini neba plava,
Sava puže kao zmija
Preko polja i dubrava.

Svud tišina grobna vlada,
Nema glasa ljudske duše,
Nema bleke krotka stada,
Samo tiho lahor puše.

U toj noći - nasred čuna
Lagano se neko krade,
Duša mu je vjere puna
A srdašce melem-nade.

Kud ga smjela miso tjera
Da u kasno doba plovi?
Ili ne zna drugog smjera,
Il po noći ribe lovi?

On zna kud ga želja vodi,
Da u kasno doba gredi,
Čun maleni onud brodi
Kud mu miso srce slijedi.

S onu stranu Save vode
Bijeli se dvori dižu,
Oko kojih mnogi brode,
Al u dvore ne dosižu.

Jerbo straža oružana
Obilazi jatomice
Oko dvora kapetana
Od Bosanske Kostajnice.

U tim dvorim ruža cvjeta,
Kojoj ne bi našo para
Od Stambula do Sigeta
Ni u dvoru samog cara.

Lijepa je dilber-Zlata,
Ljepša nego gorska vila,
Lijepa je, al je vrata
Svim proscima zatvorila.

Ona ljubi Gondže-Muja,
Prem kapetan reći ne da,
Nego kao ljuta guja
U srce joj sipa leda:

"Sto prosaca tebe prosi,
A ti nećeš ni jednoga;
Svome ocu ko prkosi,
Ne boji se niti Boga.

Kćeri moja, gle prstena,
Evo zlata i duvaka!
Atlagić je od plemena,
Sin vezira i junaka.

Ako, kćeri, mene pitaš,
Ovaj prsten uzet valja,
S moga čela volju čitaš
Tvog sultana i tvog kralja."

"Ne ubijaj srca moga!
Ja ne mogu slušat više;
Volim tebe, štujem Boga,
Al za drugog srce diše!"

"O nesretna kćeri moja!
Ne vrijeđaj mi ponos sveti,
Ja ću za čast svoga soja
Odreć te se i prokleti."

Na to djeva čarne oči -
S obadvije ruke skrije,
Pa iz sobe živo skoči
I odleće prek' avlije.

On je vičan da se svako
Njegovoj volji pokorava,
A sad njega boli jako
Što ga kćerka izigrava.

"Kći me moja slušat mora", -
Tresnuv šakom starac uze,
- "Tu ne ima izgovora,
Tu ne hasne ženske suze."

Mir je, nigdje nikog nema;
Divlje cvijeće divno miri,
Sva priroda božja drijema.
Samo tiho vjetrić piri.

I na svome krilu nosi
Tihu pjesmu djeve mlade,
Koja baščom, a po rosi
Bosije se nogu krade.

Kud je smjela miso tjera,
Da kroz bašču kasno gredi? -
Zadana je tvrda vjera,
Sastanku je srce slijedi.

Gdje Mustajbeg nju mi čeka,
Pokraj Save hladne vode,
Ispred njega teče rijeka,
Iznad njega zvijezde brode,

I cijeli obzor pliva
U raskošju i u sjaju;
Nebo, zemlja - slika živa
Uzvišenom osjećaju,

Što ga ćute mlade duše,
Kad na samu skupa sjede,
Kad ih kruže rumen-ruže,
A svijetle im zvijezde blijede.

Tiho šumi hladna Sava,
Tiše pjeva dilber-Zlata,
A još tiše otpjevava
Beg Mustajbeg od Serhata.

"Jesi l' došo, gdje si dragi?
Sastanku je veće vrijeme!"
Nosi glase vjetar blagi
Kroz tišinu noći nijeme.

"Jesam, zlato neharato!
Već te čekam pola sata,
Noćas mjesto odabrato
Kao na sred Harabata."

I poleće čunić mali,
Munjimice vodu siječe,
Kao da ga nose vali
Smjerom vode kuda teče,

Oba vesla Mujo drži,
Tako vješto njima kreće;
E ni labud nije brži,
S labudicom kad se šeće!

Mjesec sjao, pa zašao
I zvijezde već se gase,
Kad je vratar donesao
Kapetanu strašne glase:

"Ti tu spavaš, kapetane,
A kći tvoja s Mujom sjedi,
Hladnoj Savi s one strane
Đah popijeva, đah besjedi:

"Moj dragane, moje rane!
Za te živim i umrijeću,
Sin vezira neka bira
Koga hoće, ja ga neću.

Ja ga neću jer ne mogu
Ljubit, Mujo, nikog više,
Kad se za te molim Bogu,
Nek mi za te srce diše."

Svud caruje mir, tišina,
Nigdje glasa od lijeka,
Sinje polje ko pustinja,
Samo tiho šumi rijeka.

Tiho šumi, tiše poje
Staru pjesmu novom danku;
Nju mi sluša dragih dvoje
U pozorje na uranku.

Njih oboje muče zrije
Kako rudi zora rana,
A ni jedno ni ne snije
Da dočekat neće dana.

Kobne Parke udes pletu:
Jedna vječno klupko mota. -
Ko će taj dan na svijetu
Rastati se od života.

Druga veli: "Danas treba
Dvoje dragih da izda'ne,
Prije već na rubu neba
U svom sjaju sunce plane."

Treća veli: "To je kasno,
Kad se vole, kad se ljube,
U zoru je mrijet krasno,
Neka život odmah gube!"

I što reče, ne poreče,
Smilovanja kod nje nema.
Hladna Sava mirno teče
Ko da svečan pogreb sprema.

Dok u mraku šapat nasta:
"Tu su negdje u blizini;
Ja ću oko onog hrasta,
A vi traž'te po lužini."

Od čuda se Mujo zgrozi,
Od straha se Zlata strese
"Gdje je čamac? Mujo, vozi!
Bahat nama primiče se."

"Već je kasno, dušo mila,
Pobjeći se ne da sada;
Potjera nas opkolila;
Jesi l' sa mnom ići rada?

Preda mnom je smrtno ždrijelo,
Al se smrti ja ne bojim;
Skini draga s lica velo,
Da te vidim okom svojim!

Bog zna, sad je zadnji časak,
Nećemo se vidjet više."
Dok iz granja stade prasak,
Dva ga zrna pogodiše.

I sruši se dilber-Mujo
U okrilje hladnoj Savi.
"Oče, oče, ljuta gujo,
Od njega me ne rastavi!"

Reče, pa za njime skoči,
Dostiže ga na dnu vira,
Gdje se dvoje dragih roči,
Kad im svijet ne da mira.