Bašagić, Safvet-beg

U Indiji, zemlji priča,
Gdje je dobri Bog
U obilju proso djela
Sveumijeća svog.

Gdjeno plavi Ganges pruža
Veličajni tok,
Gdje rumena ruža daje
Najdivniji sok.

Tu je ljudska ruka zdala
Jedan carski dvor,
Kakva nema na svijetu
Niti jedan stvor.

Sto slikara kad bi skupa
Sastavilo kist,
Svi popravit ne bi mogli
Jedan ružin list.

Što je priča naslikala
Na srebrni zid,
Ko na lice djevojčice
Kad probije stid.

Tu je raskoš i bogatstvo
I umjetni čar
Ljudskom oku izložio
Ekber - silni car.

On u slici pravednosti
Predstavljo je vlast,
Da potomstvu svome bude
Na diku i čast.

Nedaleko tih saraja
Ima jedan kraj,
Gdje je ljubav više puta
Predstavljala raj.

Tu mi sjedi i besjedi
Zulejha sultan,
A pokraj nje piće pije
Mladi Behmen-han.

Do po noći mjesec sjao,
Pa je presjao,
Pri njem dilber piće pio,
Dragu ljubio.

Govorila dilber-djeva
Behmen-hanu svom:
"Pusti mene, dragče moje,
Da idem u dom."

Njoj mi ljepše odgovara
Mladi Behmen-han:
"Čekaj malo, dušo moja,
Još ne sviće dan."

Pa nastavi piće piti,
Dragu ljubiti,
Sve dok rujna zora planu
Po Hindistanu.

U to doba kizlaraga
S četom haduma,
Kad on vidje gdje mu sjedi
Mlada hanuma.

Povrati se u saraje,
Pa ispriča sve
Alemšahi, miloj majci
Mlade djevojke.

Ljuta majka jednog časa
Ne počasi tu,
Već otiđe, pa sve kaza
Sultan Ekberu.

Rujna zora nebom rudi
I prosipa sjaj;
Cio čimen nije drugo
Već zemaljski raj.

Još kumrija i bulbula
Milozvučni poj
Svoj prirodni život daje
U has-bašči toj.

Opet veli dilber-djeva
Behmen-hanu svom:
"Pusti mene, dragče moje,
Da idem u dom."

Njoj mi ljepše odgovara
Mladi Behmen-han:
"Čekaj malo, dušo moja,
Još ne sviće dan."

Pa je ljubi i topi se
U poljupcu sav;
Dok povika sultan Ekber
Ko razjaren lav:

"O nesretni moj vezire,
Šta će s tebe bit?
Već drskosti ja sam tvoje
I odviše sit.

Kako smjede, jadni sine,
U moj harem doć,
Znaš da će ti sada duša
Pravo paklu poć?"

"Sunce naše, štono grije
Vazda dan i noć,
Ja priznajem da je tvoja
Prevelika moć.

Ali čekaj, saslušaj me!
Ja sam svemu kriv,
Ljubih, ljubim, ljubiću je,
Dokle budem živ.

A sad radi šta ti drago,
Na volju ti baš!
Ili da mi nju pokloniš
Ili samrt daš."

Na te riječi sultan stade
Ko ukroćen div,
Mir zavlada, ko da niko
Ne imade živ.

Dok najednom zažubori
Milostivi glas:
"Ljubite se! - sultan Ekber
Blagosiva vas."