Bašagić, Safvet-beg

Ne znam kada,
Al i sada
Još se sjećam živo,
Da sam jednom na tvom krilu
Slatki sanak snivo.

Noć je bila
Tiha, mila,
Kao mlada djeva,
Kad opazi svoje dragče,
Da blizu popijeva.

Tek se čula
Tanka frula
Pastirčeta mlada,
Ko glas koji ljudskim srcem
I mislima vlada.

Ja sam slušo,
Mila dušo,
Melodije tajne,
Gledajući tvoje lice
I zvjezdice sjajne.

Ruža mirnu,
Zefir pirnu,
Zaleluja granje,
A ja zaspah na tvom krilu,
Moje milovanje.

Gdje sam bio?
Šta sam snio?
Ako ćeš da znadeš,
Treba, Zlato, da mi za to
Dva poljupca dadeš.

Sklopih oči,
A s istoči
Doleprša vila,
Pa me uze, milče moje,
Na mekana krila.

I odleće
Gdje proljeće
Od iskona vlada,
Te me spusti na obalu
Bistra Roknabada.

Gdje djevojke
Milopojke
Đulistane krase;
Gdje uz divnu Ernevazu
Krotko stado pase;

Gdjeno vida
Anahida
Zaljubljene duše:
Čistim medom iz cvijeća
I mirisom ruže;

Gdje vesele
Ko gazele
Po zelenom gaju
Lete vile i poljupce
Pjesnicima daju;

Gdje u slavi
I zabavi
Sve se burno kreće;
Gdje veselja do vijeka
Nestanuti neće.

Tu sam bio
I vidio
Sve ljubimce muza:
I Hafiza i Urfiju
I starca Ferdusa.

Skupa sjede
I besjede
O ljepoti djeva;
Svaki svoju ašikliju
Slavi i opjeva.

Jedni hvale
Ruke male,
Drugi oči vrane,
Treći lice i usnice
Parom prorezane.

Kad pred svima
Pjesnicima
Dođe red i na me
Da opjevam tvoje čare,
Što mi srce mame.

E sam htio,
Da sam smio
Od drugijeh žena,
Reći da si remek-djelo
Božijeh stvorenja.

Ali tebi
Da što ne bih
Učinio krivo,
Ovako sam tvoje krase
Opisao živo:

Sevli stasa,
Tanka pasa,
Kao vita jela;
Dva obraza ko dva đula
Sred snijega bijela.

Kad sam, djevo,
Još opjevo
Tvoje čarne prame,
Svaki reče: "Oh, tri puta
Poljubi je za me!"

Sad je hora,
Kad se mora
Vršit obećanje:
Za to daj mi sto cjelova,
Moje milovanje!