Arnaut, Selim

Ako sam nekada bio ovdje, bješe
To davno, dakle zauvijek. Na trijemu,
Odakle pogled u jaru se pretvara
I lebdi, nad raspuhanim kubetima maslačaka.

Naizust započinjala su jutra,
S okruglim crnim zdencima
Na čijim rubovima porculanskim, tijela
Stresaju zrnca noćnog pustinjskog pijeska.

Ništa se ne mijenja, stvari se
Kao vlasi u ženinoj kosi, vraćaju
Mjestima. Strah i dosada, draga lica
I lica na novčanicama, divlja kolonija ruža

Ili sjećanja, što nastaju brzo kao
Fotografije za dokumenta.
Zatim vrijeme?
Vrijeme se doktorljava dovdje,
I uz škripu i san otkotrljava dalje.
I doba, razlikuju se jedno od drugoga,
Samo po ženi što je zastala na tvojim vratima.

Plamen: da li nas otapa?
Zamrznute u starinskoj večeri, u stolici
Za ljuljanje, na sicu bicikla. Ili ispraćene
Već, i same, na stanici autobuskoj,
Pustoj kao zasjeda.
Julius je, dječak izgoni muhe -
S peškirom vitlajući kroz zrak kao da
goni šestopreg. I skoro je ispao kroz okno sobno

Kao kroz prozorčić kočije. Na trenutak,
Ti vidiš krhku figuru koja odmjenjuje
Krhotine kojih, ipak, mora biti.

Sezona je svjetla, sezona nicanja
Tamnih kaljuža, na čijim obalicama
Nema, zagrobnog života.