Logoraši
|
Otvoreno pismo Peteru Handkeu, napisano u
Puste su staze, prsti u zraku
traže kruha. Mašta u logorskim žicama zri. Nestaje snage i sve više u večeri idu smrtnici osuđeni od vremena. Kišni opanci, kajasa puca, po leđima kajiševi i krv, u ustima led i stoglavo ništa, masna mokraća, crvi iz zgarišta. Bolesna je odjeća a neko posve miran pjeva u dalekom dobu, u školskom dvorištu, kad se učilo od a do cet. Gase se česme, laste bježe ka jugu, u rov. Naš dom sad gori, naš krik je tih. U šumi nas zatiče Niko i Ništa. Samo se čuje - šumi naša krv. Baciti sve sa sebe. I brige, i maštu, i živote. Prići jami u redu, grlo staviti pod nož. I čuše: "Pljunite u šake, junaci! Da se Bosone ne zakote!" Bili smo nagi, nebu otkriveni. Naši su opanci bili od opute a životi smrću umiveni. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |