Alić, Džemaludin


 

 

Logoraši

 

Otvoreno pismo Peteru Handkeu, napisano u
ime pobijenih pjesnika Hasana Kikića, Ivana Gorana
Kovačića i Jakova Jurišića.

 

Puste su staze, prsti u zraku
traže kruha.
Mašta u logorskim žicama zri.
Nestaje snage i sve više u večeri
idu smrtnici osuđeni od vremena.
Kišni opanci, kajasa puca,
po leđima kajiševi i krv,
u ustima led i stoglavo ništa,
masna mokraća, crvi iz zgarišta.
Bolesna je odjeća a neko posve miran
pjeva u dalekom dobu, u školskom dvorištu,
kad se učilo od a do cet.
Gase se česme,
laste bježe ka jugu, u rov.
Naš dom sad gori, naš krik je tih.
U šumi nas zatiče Niko i Ništa.
Samo se čuje - šumi naša krv.
Baciti sve sa sebe.
I brige, i maštu, i živote.
Prići jami u redu,
grlo staviti pod nož.
I čuše:
"Pljunite u šake, junaci!
Da se Bosone ne zakote!"
Bili smo nagi, nebu otkriveni.
Naši su opanci bili od opute
a životi smrću umiveni.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net